Mnogi intuitivni ljudi, i ne samo oni, imaju taj problem i grčevito se drže iluzije da je i dalje sve moguće. Tako lebde iznad sudbine. Ostaju u zraku neprestano obećavajući sebi da su im sve opcije otvorene, a onda iznenada shvate da im se bliži četrdeseti rođendan ili nešto slično, i s treskom padaju na zemlju. Sve dotle nije došlo do spoznaje jer su čitav život proveli u lebdećem stanju. To je takozvani provizorni život kome je posebno sklon muškarac čiji je otac još živ i koji je pomalo “tatin sin” ili osoba kojoj su majka, a možda i otac, još živi.
Takav čovjek može sve ostaviti da visi u zraku jer je stara generacija i dalje aktivna, a on je još dijete sasvim je, znate, mlad, i sve to. Onda otac ili majka iznenada umru. Vidio sam veliki broj ljudi koji su odmah po očevoj smrti doživjeli potpuni slom. Dobronamjerni ljudi su, naravno, govorili: “O kako je samo volio oca”. Nije ga baš nešto naročito volio već se slomio zbog toga što je živio provizoran život i sada iznenada doživio bolnu spoznaju da je sebe doveo u situaciju koju nikada ne bi izabrao. U nju ga je dovela inercija, jer je uvijek mislio: “Otac je i dalje stup porodice. On sve plaća, on će se za sve pobrinuti”. Ovakvi ljudi često vode najnevjerojatnije živote.
Poduzimaju stvari koje nikad ne bi poduzeli kada bi ih činili na vlastiti račun i odgovornost. Ali dok je otac živ oni će ih poduzimati sve uz ono divno osjećanje da im neko čuva leđa, da iza sebe imaju nešto vrlo stabilno. Kad otac umre, najednom postaju svjesni da nemaju nikakvu potporu i da su se našli u situaciji kakvu ni u snu ne bi odabrali.
Citat iz predavanja C. G. Junga
1
0
20
20
