Opsjednutost je vrsta unutarnje, strukturne promjene osobnosti koja se sastoji u tome da neki sadržaj, neka misao ili dio osobnosti iz nekog razloga dobije vlast nad pojedincem“ (Jung, O ponovnom rođenju, 2003., str. 128).
Čovjek može biti ophrvan vlastitim zasebnim nesvjesnim kompleksima, kompleksom moći, nižih vrijednosti, kompleksom oca itd. Jedna posebna vrsta opsjednutosti je nehotična, opsesivna manifestacija nekih neobičnih psihičkih sadržaja, uvjerenja, misli, ideja, idiosinkrazija, bizarnih planova, koji nisu dostupni nikakvoj korekciji. Te se misli, namjere i slike pojavljuju protivno volji opsjednute osobe koja ih doživljava kao nešto ludo, strano, “đavolsko” i iako u njemu često izazivaju strah, gađenje ili nelagodu, on ih se ne može osloboditi ili ih staviti pod utjecaj svjesne kontrole. Jung vjeruje da “čovjek o demonskoj opsjednutosti ili o magijskoj opčinjenosti govori onda kada ga ponese njegov vlastiti neukroćeni libido”, odnosno kada ga neobuzdani libido goni u jednostranost. Posebno može biti opasno, pa i tragično, kada je osoba obuzeta arhetipovima koji dolaze iz kolektivnog nesvjesnog, a ona ih doživljava kao nešto svoje, osobno.
„Arhetipski prikazi sasvim sigurno određuju sudbinu čovjeka. Čovjekova nesvjesna psihologija odlučuje, a ne ono što mislimo i govorimo iz mozga”, rekao je Jung u jednom predavanju na Tavistoku.
“Posebno je opasno i zastrašujuće kada arhetipovi ovladaju razumom i sviješću čitavog naroda, jer im se tada ne mogu oduprijeti, jer su preslabi u odnosu na te drevne, elementarne sile. Tako su mnogi obrazovani Nijemci u trećem desetljeću dvadesetog stoljeća podcijenili utjecaj Wotana, tog starog teutonskog božanstva, vođe bijesnih ratnika, izronilog iz kolektivnog nesvjesnog. Ubrzo ih je, međutim, zahvatilo nezaustavljivo kolektivno ludilo. Prije samo tridesetak godina svatko bi tvrdio da je to nemoguće. “Biste li vjerovali da bi čitava nacija visoko inteligentnih i obrazovanih ljudi bila opsjednuta očaravajućom moći arhetipa? Vidio sam da dolazi i mogao sam razumjeti, jer znam snagu kolektivnog nesvjesnog. (…) Tome se ne može odoljeti. Uvuče ti se pod kožu, ne možeš se osloniti na mozak, simpatički sustav ti je preopterećen. To je moć koja opčinjava ljude iznutra, aktivira se kolektivno nesvjesno, oživljava arhetip koji je svima njima zajednički”, piše Jung.
Glavna opasnost od arhetipskih simbola leži u podlijeganju njihovom fascinantnom utjecaju koji se mogu pojaviti ako osoba ne osvijesti arhetipske slike. Ako postoji neka psihotična predispozicija, onda se u tim okolnostima može dogoditi da se arhetipske figure, koje inače karakterizira određena autonomija zbog svoje numinoznosti, potpuno oslobode kontrole svijesti i postignu potpunu neovisnost, tj. proizvode fenomene opsjednutosti. Opasnost od arhetipova nije, dakle, opasnost od njih samih, od njihovog patološkog djelovanja, već od disocijacije, odvajanja svijesti od njih i nemogućnosti vladanja s nesvjesnim sadržajima.
Čovjek može postati opsjednut sa arhetipskim figurama, Personom, Sjenom ili Animom/Ani- musom.
Osoba koja je opsjednuta sa svojom Personom zamišlja da se poistovjećuje sa svojom profesijom ili društvenom ulogom, glumica se poistovjećuje sa svojim proslavljenim javnim imidžom, spisateljica sa svojim bestselerom, a predsjednik sa svojom vladajućom funkcijom. Čovjek tada pokušava biti ono što nije, tj. ono u što drugi vjeruju da je.
Moguće je da pojedinca uzme pod svoje njegova tamna strana”, da sa njime, njegovim mislima i ponašanjem zagospodare osobine i sklonosti koje prezire. Tada ga je, kaže Jung, opčinila i obuzela njegova Sjena. „Čovjek koji je opsjednut sa svojom Sjenom, uvijek stoji samom sebi na svjetlosti i hvata se u vlastitu omču. Kad god je moguće, vuče ga da na druge napravi nepovoljan utisak”.
A kada je opsjednutost uzrokovana Anima ili Animusom, pojavljuje se karakteristična, drugačija slika. “Prije svega, kod preobrazbe ličnosti javljaju se osobine suprotnog spola, kod muškarca su ženske, a kod žene muške. (…) Anima okrenuta prema van je: nestalna, neobuzdana, nekontrolirana, emotivna, ponekad demonski intuitivna, bezobzirna, zlobna, lažljiva, suzdržana i mistična; Animus, naprotiv, krut, principijelan, zakonodavan, poučan; teži popraviti svijet, teoretičan je, koristi mnogo riječi, svadljiv i dominantan. Obje imaju loš ukus: Anima se okružuje manje vrijednim subjektima, a Animus podliježe manje vrijednom mišljenju”. Kad žena postane opsjednuta Animusom, izlaže se opasnosti da postane previše kritična i pseudointelektualno orijentirana, a muškarcu prijeti opasnost od feminiziranosti (delikatnosti, hirovitosti, ženstvenosti), upozorava Jung.
2
0
20
20
