U Crnoj knjizi koja predstavlja jungov svojevrsni osobni dnevnik razmišljanja i aktivne imaginacije, imamo na početku ovaj prvi zapis koji datira s kraja 1913. godine. Zanimljiv je jer se Jung obraća svojoj duši ili Jastvu, priznajući joj na taj način najveću važnost. Prema Jugu cilj osobnog rasta ili procesa individuacije je spoznaja osobnog Jastva, kao i razvoj svojevrsnog partnerstva između Ega i Jastva, s ciljem da zajedno surađuju. Sve vrste neuroza modernog doba proizlaze zbog toga što osobni Ego svojata svu moć, dok Jastvo ostaje neprepoznato te čući samo i zaboravljeno u sjenovitim dijelovima nesvjesnog.
“Preda mnom je stajao ogroman zadatak – vidio sam njegovu ogromnu veličinu – a njegova vrijednost i značenje su mi izmakli. Ušao sam u mrak i pipao po svom putu. Taj je put vodio prema unutra i prema dolje” – kaže Jung.
12. studenoga 1913
‘Dušo moja, dušo moja, gdje si? Čuješ li me, govorim, zovem te – jesi li tu? Vratio sam se, evo me opet. Otresoh prah svih zemalja sa svojih nogu i opet sam došao k tebi, s tobom sam. Nakon dugih godina dugog lutanja, ponovno sam došao k tebi. Da ti ispričam sve što sam vidio, doživio i shvatio? Ili ne želiš čuti za svu buku života i svijeta? Ali jednu stvar moraš znati, jednu stvar koju sam naučio je da čovjek mora živjeti ovaj život. Ovaj život je put, dugo traženi put do nedokučivog, što nazivamo “božanskim”. Nema drugog načina. Svi drugi načini su lažni putovi. Našao sam pravi put i on me doveo do tebe, do moje duše. Vraćam se, prekaljen i pročišćen. Još me poznaješ? Kako je dugo trajala razdvojenost! Sve je postalo tako drugačije. A kako sam te našao? Kako je čudno bilo moje putovanje! Kojim riječima da ti kažem kakvim me krivudavim putovima dobra zvijezda k tebi vodila?
Pruži mi ruku, moja skoro zaboravljena dušo! Kako je topla radost što te ponovno vidim, ti davno zaboravljena, davno odbačena dušo! Život me vratio tebi.
Zahvalimo životu koji sam proživio za sve sretne i sve tužne sate, za svaku radost i svaku bol, za svaku nadu i svako razočaranje. Sve su bile stanice na putu prema tebi.
Dušo moja, opet sam te našao, htio bih, ne, s tobom ću ostati. Moje putovanje treba nastaviti s tobom. Lutat ću s tobom i uspeti se u svoju samoću, ne više sam kao prije, pohlepan i nestrpljiv, već s utješnom hrabrošću i tihim užitkom.
1
0
20
20
