.
Donji svijet je nepoznati i nevidljivi svijet “s one strane groba”, bitno različit od ovog svijeta. Donji svijet je misteriozno mjesto na koje poslije smrti odlaze svi smrtnici.
Predstave o zagrobnom svijetu i životu predstavljaju važan dio svake mitologije i religije. „Onaj svijet” je u mitskom mišljenju inverzija „ovog”. Donji svijet je bezglasan, mračan, hladan, sablastan, pust, za razliku od ovog, zemaljskog svijeta koji je glasan, svjetao, topao i naseljen.
Donji svijet je, u jungovskoj perspektivi, izuzetno snažan i vrlo prikladan simbol one mračne, „nepoznate zemlje u unutrašnjosti pojedinca, u njegovoj psihi. Prostrana i tamna oblast psihe, naše nesvjesno, teško se može bolje i adekvatnije predstaviti nego slikom Donjeg svijeta. U našem nesvjesnom vladaju potpuno drugi zakoni, druga pravila logike nego u našem svjesnom svijetu. O tom izokrenutom svijetu nesvjesnih zbivanja, u kojem su zakoni svjesnog mišljenja okrenuti naglavačke, najbolje govore naši snovi, vizije i fantazije.
Podzemni svijet prvenstveno nastanjuju duše mrtvih, tj. “blijede, ledene, tihe sjene”. U Homerovim epovima susrećemo ideju o podzemlju, turobnom carstvu mrtvih, u kojem se nalaze duše odvojene od tijela, “bespomoćne sjene, nikakva učinkovitost, nikakav utjecaj na carstvo živih za njih nije moguć”. I među životinjama u podzemlju mogu se susresti ktonske životinje: zmije, vukovi i psi. Osim duša umrlih i životinja, tu borave mnoga mitska i demonska bića (vještice, vile, vukodlaci, đavoli). Nema sumnje da su sve te mitološke životinje, nemani, vile, demonska bića i čudovišta koja borave u Podzemlju, fantazijski produkti naše nesvjesne psihe, odnosno da su zapravo stanovnici nesvjesnog.
U mitologiji antičke Grčke, život u podzemlju je jadan, polusvjestan, bez snage, bez strasti, nezavidan . U tom mračnom svijetu prevladavala je melankolija i neugasiva žudnja za prošlim životom. U Donjem svijetu sjene mrtvih „žive” bez radosti i neprestano tuguju i čeznu za svijetom živih. Pošto zavide živima, umrli su pakosni, zavidljivi i zli. Naročito su zavidni i zli oni koji su umrli previše mladi, neispunjenih želja, neostvarenih čežnji, nezaštićeni (djeca, ubijeni mladići, žene umrle na porođaju). Sjene mrtvih i demonska bića vole krv jer je krv pun, čulni život za kojim oni uzalud čeznu. Iz tog razloga vampiri, nespokojne duše mrtvih na svaki način nastoje da se domognu i da okuse krv živih ljudi.
U Donji svijet ulazilo se na posebnim, graničnim mjestima, a to su: jama, bunar, pećina, izvor itd. Između živih i mrtvih postoji nepremostiva razlika koja se nikada ne smije prijeći. Kako je svaki kontakt s mrtvima opasan, zato između ovoga i onoga svijeta postoje oštre granice i nepremostive prepreke, kao što je npr. more, planina, rijeka (mitska rijeka Aheront ili Stiks). U gotovo svim drevnim mitologijama prijelaz iz svijeta živih u tmurno carstvo mrtvih nepovratan je; put na onaj svijet je put bez povratka. Tko prijeđe rijeku, planinu ili more koje razdvaja žive od mrtvih više se ne može vratiti. Zato se “onaj svijet” naziva i zemljom bez povratka. U drevnom sumeranskom mitu o Inani, božici ljubavi, koja se spustila u Zemlju mrtvih, kaže se: „Tko je, ikada, sišao u Donji svijet i odatle se vratio bez gubitaka?”
Odlazak junaka na onaj svijet je jedan od najpoznatijih i najomiljenijih mitskih motiva. Na tom putu on mora savladati mnoge prepreke i riješiti teške zadatke (preći preko planina, mora, rijeka, penjati se po drvetu kako bi došao do neba ili se spustiti u jamu bez dna.
Put junaka je naš unutarnji put individuacije koji se ostvaruje kroz različita iskušenja i kroz unutarnje “alkemijske transformacije”. Zato je simbolički ulazak u Donji svijet naš dragovoljni ulazak u područje nesvjesnog, u alkemijsku retortu u kojoj se događa svaka bitna unutarnja promjena.
O našoj svijesti, o našem kontaktu s Jasvom ovisi uspješnost takvog poduhvata koji se u alkemiji zove “opus major” ili “Veliko djelo”.
