To starije, akauzalno gledište o sudbini Jung je prihvatio u vrijeme svog raskida s Frojdom ili ubrzo poslije njega. U Psihologiji nesvjesnog on se prepustio jednoj od svojih omiljenih zabava: etimološkim asocijacijama, u ovom slučaju na temu grčke riječi za sudbinu, moira. Tu riječ je doveo u vezu s različitim riječima koje imaju indoevropski korijen mer ili mor, u značenju „umrijeti”, a njih, opet, povezao s rimskim božanskim ,,majkama” – matres ili matronae, kojima odgovaraju i teutonske Norns i grčke Moirai. Takvo imaginativno povezivanje riječi, njihovih korjenova i simbolâ može biti izazov onima koji o jeziku razmišljaju isključivo kao o semantičkom, kulturno uslovljenom sredstvu komunikacije. No bilo da se Jungove analoške digresije zasnivaju na „naučnim” metodama ili ne, on je u vrijeme kada je započeo rad na Crvenoj knjizi, sudbinu već poistovjećivao s dušom.
U tome se možda ogleda utjecaj njemačkih romantičara poput Novalisa, a možda i utjecaj Jungovih proučavanja astrologije, naročito astrologije kakvu je zastupao Alan Leo: ta su ga proučavanja dovela do onoga što je smatrao jasnim pokazateljem apriornog postojanja karakterne strukture koja se odražava u natalnom horoskopu ili je sinhrona s njim. Leo je to nerazdvojno prožimanje sudbine i karaktera opisao u knjizi pod naslovom Saturn: žetelac (Saturn: The Reaper), koju je Jung, po svoj prilici, nabavio ubrzo pošto je objavljena 1916. godine. U predgovoru toj knjizi Leo piše: „Karakter je sudbina.”Jung je smatrao da astralnu sudbinu čine svojstva samog vremena, čiji su odraz astrološki simboli, budući da je vrijeme, kako kaže, često simbol sudbine.”
Trenutak rođenja je stoga neka vrsta snimka, inkarniranog u tijelu, onih „tipičnih svojstava libida koja se ispoljavaju u datom trenutku”. Jungova duboka i trajna zaokupljenost prirodom sudbine može se i očekivati od nekoga čiji je rad bio posvećen razumijevanju i liječenju psihičke patnje. Na mnogo mjesta u Sabranim djelima, kao i u Sjećanjima, snovima, razmišljanjima i Analizi snova on ukazuje na zagonetku sudbine i slobodne volje. Još 1912. godine, prije nego što će započeti rad na Crvenoj knjizi, Jung’ je sudbinu poistovjetio s arhetipovima:
“Učinak nesvjesnih predstava nosi u sebi nešto sudbinsko. Možda su, tko bi znao, te vječne predstave ono što ljudi smatraju sudbinom.”
U Psihologiji nesvjesnog ipak sudbinu naziva „pokretačkom silom libida”:
“Moć sudbine čini da je osjećamo kao neprijatnu samo onda kada sve ide protiv naše volje; drugim riječima, kada više nismo u harmoniji sami sa sobom […]. Moć sudbine izbliza se otkriva kao prisila libida.”
Ovo zapažanje odaje jedno izrazitu unutrašnju spoznaju sudbine, koja se ne pokazuje u vanjskim zbivanjima već u vidu onih unutarnjih prisila što osujećuju svaku dobru namjeru svijesti i dovode do nesvjesnih izbora koji čovjeka zapliću u bolne vanjske okolnosti bez lakog rješenja.
Astralnu sudbinu na isti način opisuju i brojni gnostički i hermetički tekstovi, za koje je Jung vjerovao da su „povijesni pandan moje psihologije nesvjesnog”.
U eseju pod naslovom „Psihologija i religija“ (“Psychology and Religion”), koji je prvi put predstavio u nizu predavanja 1937. godine, Jung jezgrovito izražava svoje uvjerenje da čovjekovo iskustvo slobodne volje ozbiljno ograničavaju „poglavari i vlasti” nesvjesne psihe:
Svako od nas poseduje psihičku dispoziciju koja u velikoj mjeri ograničava našu slobodu i čini je praktično iluzornom […]. Mi ne uživamo slobodu bez gospodara; nama neprestano prijete psihički činioci koji, pod krinkom „prirodnih pojava”, mogu da nas obuzmu svakog trenutka […]. „Poglavari i vlast” uvek su s nama; nema potrebe da ih stvaramo čak i kad bismo to mogli.
Mnogo kasnije, u intervjuu datom magazinu Daily Mail, Jung je, ponovivši Novalisovu izjavu da su „sudbina i duša dva imena istog načela“, na slijedeći način izrazio svoje shvaćanje jedinstva sudbine i psihe.
Stvar je u tome da je ono što se dešava nekoj osobi uvijek karakteristično za tu osobu. Ljudsko biće je poput šare nekog crteža i svi njegovi djelići spadaju u taj crtež, uklapaju se u njega. S proticanjem života, ti djelići, jedan po jedan, dolaze na svoje mjesto u skladu s nekim unaprijed određenim nacrtom.
Sudbina i duša, u onom vidu u kojem su predstavljene u Crvenoj knjizi, uistinu su dva različita imena za isto načelo. Jung se ovako obraća svojoj duši:
“Uzimala si tamo gdje sam mislio da sve čvrsto držim u rukama i davala mi gdje nisam ništa očekivao, te uvijek iznova iz nečeg novog i neočekivanog stvarala sudbinu.”
Jung je sudbinu poistovjećivao i s Jastvom, ciljem procesa individuacije, jer je ono najpotpuniji izraz one sudbinske kombinacije koju nazivamo individualnošću”. Stoga je ono što se događa svakom pojedincu – izuzev iskustava koja su dio sudbine naroda” i sobom mogu da obuhvate individualni razvoj – odraz tog tajanstvenog unutrašnjeg procesa koji se može preobraziti (ali se nikako ne može izbjeći niti zaustaviti) samo sviješću. „Ako nešto ne vidimo”, prokomentirao je Jung na jednom od svojih predavanja na ETH u Zurichu, to nam radi sudbina”.
2
0
20
20
