Zašto čak ni jaka žena ne zna što želi, zašto pravi pogrešne izbore? Zato što s našim doživljajima, emocijama, strastima i ponašanjem prvenstveno upravljaju nesvjesne snage, arhetipski obrasci. U odlučujućim situacijama često ne upravljamo mi, nego jedan tajni, nevidljivi kormilar. “Čini se kao da našim brodom na širokom moru života ne upravljamo mi, nego neki skriveni kormilar. Iako izgleda da mi sami držimo kormilo, smjer određuje jedna sila koju ne možemo da prepoznamo. S vremena na vrijeme shvaćamo da smo opet usmjerili brod prema otoku na koji u stvari nikada nismo htjeli ići. Taj u nesvjesnom žene skriveni, ali vrlo snažan kormilar je Animus.”
Kada se žena zaljubi, stvar u svoje ruke preuzima ovaj ,,skriveni kormilar iz nesvjesnog”, tj. njen Animus čiji je posao upravljanje ljubavnom vezom s izabranim muškarcem. Animus je kod žene formiran velikim dijelom po ugledu na strogog, konzervativnog, patrijarhalnog oca, zaposlenog i gotovo stalno izvan kuće. Ovu ženinu unutrašnju predstavu o agresivnom, hladnom, neosjetljivom, ciničnom, macho muškarcu Helmut Barc naziva ,”patrijarhalnim Animusom”. On ima svakako dobre kvalitete (borbenost, hrabrost, ambiciju), koje pomažu ženi, ali i one (žudnja za vlašću, bezobzirnost, tvrdoglavost) koje je ometaju. Upravo zato se i moderna žena, usprkos svojim emancipiranim pogledima i stavovima, zaljubljuje, po uzoru na sliku odsutnog muškarca, u skitnice, nestalne, autonomne tipove koji potiskuju svoja osjećanja i potrebu za vezanošću, a ne u dobre, osjetljive i pristojne mladiće. Najveći neprijatelj žene je u njoj samoj, u njenom nesvjesnom, a to je ovaj negativni patrijarhalni Animus koji prezire žene i gleda na njih sa visine.
Dakle, projekcija Animusa na izabranika (a ne toliko njegove stvarne, poželjne karakteristike) izaziva fenomen zaljubljivanja. Kada se slobodoumna, nezavisna žena zaljubi, aktivira se njena nesvjesna ženska strana. To znači da se žena ne zaljubljuje u stvarnog muškarca, nego u vlastitu osobnost. ,”Mi ne susrećemo princa iz bajke, nego jednostavno susrećemo sami sebe”. Žena traži muškarca koji odgovara njenoj vlastitoj unutrašnjoj slici muškarca, tj. njenom Animusu.
Kada se zaljube u muškarca, žene se ponašaju na četiri tipična načina:
- varijanta žrtve (tipičan “ljubić”: žena sreće muškarca koji je, usprkos njezinom protivljenju, “osvoji”, a odmah zatim ostavi i nastavi lutati, što još više pojačava njezinu mazohističku vezanost za njega; što se ona više veže, to je on više prezire i izbjegava, a nju to još jače veže za njega … i stvara se začarani krug),
- varijanta bijega ( žena se boji jakog muškarca, koji može biti baš onaj pravi, i panično bježi od njega),
- borbena varijanta ( žena se bori protiv svoje Sjene, slabe žene u sebi, pokušava ugušiti želju za muškarcem, kako bi se spasila od potčinjavanja i kako bi sačuvala svoju slobodu. Ona muškarca uspijeva pripitomiti ali ga unatoč tome ne voli.
- miješana varijanta (žrtva, bijeg i borba).
Druga značajna arhetipska figura koja upravlja ljubavnim odnosima je već spomenuta Sjena. Osoba istog spola, koja nas bez vidljivog razloga naglašeno iritira, predstavlja sliku naše Sjene. U njoj su sadržane projekcije mračne strane naše osobnosti (“Pokaži mi čovjeka koji te užasno živcira i ja ću ti pokazati tvoju Sjenu.”). Žena za koju biste odlučno rekli: ,”Evo, pogledajte, takva žena ja nikada ne bih mogla biti”, ona je vaša ,”tamna sestra”, nepriznata Sjena. Za jaku ženu to je umiljata, proračunata ,”ženstvena žena”, koja manipulira svojom slabošću. Ove žene su nježne građe, krhke, boležljive i naglašeno senzibilne. One često imaju glavobolje, neobjašnjiva raspoloženja i vrlo bogate muževe koji za njih rade.
Što je jaka žena jača, samosvjesnija, to je, na njeno iznenađenje, ona slaba unutrašnja žena, slabija i razmaženija! Dobar primjer za ovaj paradoks je, recimo, jedna samostalna i otresita, moderna Francuskinja, Patricia, porezna inspektorica, koja nemilosrdno “troši” muškarce, a opet je stalno nezadovoljna jer nikako ne može zadovoljiti svoju želju da upozna onog “pravog”, kome se može diviti i sa kojim može uspostaviti stabilnu i duboku vezu. Ona je skoro svjesna toga da, čim se zaljubi, nekim čudom postaje slaba, zavisna žena, koja samu sebe potkopava, a ipak se i dalje redovno i bezuspješno zaljubljuje. Patricia kaže: ,”Uživam u tome dok traje, ali nikada ne traje dugo. Nisam sposobna da imam trajne veze. Kad se zaljubim, postajem glupa, nesamostalna. Nesvjesno, ja to ne volim, pa se trudim da stvar propadne.”
Za kraj, današnja žena treba pokušati osvijestiti svoju unutrašnju slabu ženu (unutrašnji lik slabe žene) u unutrašnju jaku ženu.
1
0
20
20
